ljudi... ovo nije bas domaci, ali eto tako, procenite
ja sam napisala dve knjige, jedna je o najboljoj drugarici a druga je inspirisana alhemicarem, u jednoj prici vise prica...
evo vam jean kratak deo iz te druge knjige, pa plz kazite sta mislite...
...U očajanju okovana dubokim uzdasima tišine sedim među ova četiri zida, sama, bez tebe.
I kao jedini preživeli od tuge, vetar mi salje svoje suve poljubce, mrsi mi kosu, osmehuje mi se. Ali u jačini njegovog osmeha shvatam koliko je slab, koliko je bolestan od sete, polomljen od izgubljene ljubavi. I ja ga razumem, jer znam, i upravo istog trena, na sopstvenoj koži, osećam ožiljke ljubavi, rane neverstva, opekotine prevare. To osećamo mi, izneverini.
Dan teče kao reka i uliva se u srebrna uzvišenja na horizontu, planine. Sunce se razliva u bezbrojne nijanse narandžaste boje, kao kamilica u čaju. Svetlost dana polako se gasi, kao i moja nada da neću nikada nikoga voleti. Dan će zameniti nebeski svod prepun biserima koje je, po legendi, prosula devojka da je njen mladić pronađe kad se vrati iz rata. Mladić se nikada nije vratio, ali ona nije gubila veru, snagu, i čekala ga je dok i sama nije postala zvezda. Zvezda koja nikad nije promenila svoje mesto, zvezda koja je pomagala drugima da dodju do svojih dragih, tako sto je jedina svetlela u mračnim noćima, i svaka prepreka ju je činila sve jačom, svaka joj je davala dovolno hrabrosti da smelo nastavi dalje, svaka joj je govorila da nikada ne odustaje. Evo, sad kad pogledam gore, opet se ona prva javlja, prva uskluče na nebu indigo boje, da je njen dragi nadje. Oh, kako joj se divim. U njenom liku se ogledam kao u ogledalu, i vidim moju sliku, samo naopačke. Nas dve smo iste, samo smo naš bol okrenule na suprotne strane, od kojih je, shvatam, moja bila pogrešna. Ali sad vidim, da mojim glasom prigušenim suzama nikad neću prizvati svoju pravu ljubav. Vidim da svojim hladnim mislima neću ugrejati ničije srce. Kako sam mogla biti tako slepa, za ljubav, za nadu, za novi dan i novi pokušaj, za svaki novi korak napred ka krajnjem cilju? Trebala sam svoj bol izlečiti iz srca, prenego čto je srce zarazilo glavu. A glava zarazila oči koje vide onako kako naše srce poželi.
Razdragana svojim novim otkricem da smelo krenem u novi dan, neopazeno zaspih na podu ove hladne sobe, i usnih san. San drugaciji od svih ostalih koje sam ikad sanjala. U snu sam se nalazila na najvisoj kuli koju sam ikad videla. Sa nje sam posmatrala moj topao, mali grad; kuce su odatle izgledale tako male kao sace a ljudi jos manje pcelice koje su neprestano ulazile i izlazile iz tog saca punog ljubavi i nade. Zapitah se zasto pcele dok grade svoj dom i svoj zivot ne uzivaju u njemu, vec u cvecu i prolecnom povetarcu, sto njihov dom nije. A onda shvatih, da nisu samo pcele takve, vec i ljudi, koji vise uzivaju u tudjom radu nego u svom, i zakljucis da je to jedno pitanje jednako tesko i misticno kao ljudski um i misao. Tada mi pridje stariji covek, tamnih ociju kao ugalj i tamne puti, po kojoj zakljucih da nije iz mog rodnog mesta, gde su svi bili beli i rumeni. Covek mi se obrati na nekom nepoznatom jeziku koji na pocetku ne razumedoh, ali mi on kasnije uze moju ruku i stavi mi je na srce i rece sezikom koji sam dobro razumela i ako nije bio moj. Covek me upita zasto gledam ka dole, kad tako necu videti put ka nebu, i tad mi pokaza prstom gore, gde su se iznad nas andjeli igrali na oblacima, ka raju i vecnom miru. Ja mu tad odgovorih da ako budem gledala gore opet necu videti put, obuzeta mislima da sam mu blizu, a onda se zacudih svojim recima koje mi ne bese u glavi, stranac klimnu glavom i rece da moram gledati pravo, i pokaze mi prstom na horizont, gde sam mogla videti svoj grad ali takodje i ruzicasto nebo, te shavtih kad budem gledala pravo, ispred sebe, i razmisljala o svojim postupcima naci cu svoj unutrasnji mir. I onda, odjednom krenuh pravo, i padajuci sa visoke kule, ja se probudih...
ja sam napisala dve knjige, jedna je o najboljoj drugarici a druga je inspirisana alhemicarem, u jednoj prici vise prica...
evo vam jean kratak deo iz te druge knjige, pa plz kazite sta mislite...
...U očajanju okovana dubokim uzdasima tišine sedim među ova četiri zida, sama, bez tebe.
I kao jedini preživeli od tuge, vetar mi salje svoje suve poljubce, mrsi mi kosu, osmehuje mi se. Ali u jačini njegovog osmeha shvatam koliko je slab, koliko je bolestan od sete, polomljen od izgubljene ljubavi. I ja ga razumem, jer znam, i upravo istog trena, na sopstvenoj koži, osećam ožiljke ljubavi, rane neverstva, opekotine prevare. To osećamo mi, izneverini.
Dan teče kao reka i uliva se u srebrna uzvišenja na horizontu, planine. Sunce se razliva u bezbrojne nijanse narandžaste boje, kao kamilica u čaju. Svetlost dana polako se gasi, kao i moja nada da neću nikada nikoga voleti. Dan će zameniti nebeski svod prepun biserima koje je, po legendi, prosula devojka da je njen mladić pronađe kad se vrati iz rata. Mladić se nikada nije vratio, ali ona nije gubila veru, snagu, i čekala ga je dok i sama nije postala zvezda. Zvezda koja nikad nije promenila svoje mesto, zvezda koja je pomagala drugima da dodju do svojih dragih, tako sto je jedina svetlela u mračnim noćima, i svaka prepreka ju je činila sve jačom, svaka joj je davala dovolno hrabrosti da smelo nastavi dalje, svaka joj je govorila da nikada ne odustaje. Evo, sad kad pogledam gore, opet se ona prva javlja, prva uskluče na nebu indigo boje, da je njen dragi nadje. Oh, kako joj se divim. U njenom liku se ogledam kao u ogledalu, i vidim moju sliku, samo naopačke. Nas dve smo iste, samo smo naš bol okrenule na suprotne strane, od kojih je, shvatam, moja bila pogrešna. Ali sad vidim, da mojim glasom prigušenim suzama nikad neću prizvati svoju pravu ljubav. Vidim da svojim hladnim mislima neću ugrejati ničije srce. Kako sam mogla biti tako slepa, za ljubav, za nadu, za novi dan i novi pokušaj, za svaki novi korak napred ka krajnjem cilju? Trebala sam svoj bol izlečiti iz srca, prenego čto je srce zarazilo glavu. A glava zarazila oči koje vide onako kako naše srce poželi.
Razdragana svojim novim otkricem da smelo krenem u novi dan, neopazeno zaspih na podu ove hladne sobe, i usnih san. San drugaciji od svih ostalih koje sam ikad sanjala. U snu sam se nalazila na najvisoj kuli koju sam ikad videla. Sa nje sam posmatrala moj topao, mali grad; kuce su odatle izgledale tako male kao sace a ljudi jos manje pcelice koje su neprestano ulazile i izlazile iz tog saca punog ljubavi i nade. Zapitah se zasto pcele dok grade svoj dom i svoj zivot ne uzivaju u njemu, vec u cvecu i prolecnom povetarcu, sto njihov dom nije. A onda shvatih, da nisu samo pcele takve, vec i ljudi, koji vise uzivaju u tudjom radu nego u svom, i zakljucis da je to jedno pitanje jednako tesko i misticno kao ljudski um i misao. Tada mi pridje stariji covek, tamnih ociju kao ugalj i tamne puti, po kojoj zakljucih da nije iz mog rodnog mesta, gde su svi bili beli i rumeni. Covek mi se obrati na nekom nepoznatom jeziku koji na pocetku ne razumedoh, ali mi on kasnije uze moju ruku i stavi mi je na srce i rece sezikom koji sam dobro razumela i ako nije bio moj. Covek me upita zasto gledam ka dole, kad tako necu videti put ka nebu, i tad mi pokaza prstom gore, gde su se iznad nas andjeli igrali na oblacima, ka raju i vecnom miru. Ja mu tad odgovorih da ako budem gledala gore opet necu videti put, obuzeta mislima da sam mu blizu, a onda se zacudih svojim recima koje mi ne bese u glavi, stranac klimnu glavom i rece da moram gledati pravo, i pokaze mi prstom na horizont, gde sam mogla videti svoj grad ali takodje i ruzicasto nebo, te shavtih kad budem gledala pravo, ispred sebe, i razmisljala o svojim postupcima naci cu svoj unutrasnji mir. I onda, odjednom krenuh pravo, i padajuci sa visoke kule, ja se probudih...