meni je bitna ova prica koju sam napisala jer sam postala smesno vezana za nju i volela bih kada bi mogli da je iskomentarisete i ako naglasite sto vise mana ona ima to bolje(osim gramatickih tu mi nema spasa...xD)
traje koliko i jedno twilight poglavlje tako da cete izdrzati........
Tamnina neba bila je sumorna ali ujedno i dirljiva na nemoguć način,činila je naša tela gotovo prozirna na mesečini.Veličanstvena svetlost nam je obasjavala lica čineći ih glatkim i prelepim.
Njegove oči,boje noći,sada su u sebi imale blag i topao sjaj kao da su se bezbrojne zvezde našle na tom crnom neobjašnjivom nebu koje mu se stalno skrivalo u pogledu.
Tonuli smo,jedno drugome u zagrljaj kao beli oblaci pred sumrak,lagano,nežno,neopisivo.Bili smo tihi,nečujni,i u daljini pa i najmanjoj verujem da smo bili neprimetni.
Posmatralo nas je hiljadu očiju srebrnih zenica sa mraka iznad nas ali se u životu nisam osećala toliko sama,koliko sada,sa njim.
Svaki momenat se stapao u sledeći sve do trenutka kada vreme nije bilo važno.Pomislila sam kako posedujemo večnost,kako ova noć nema kraj,sanjala sam o tome.
Kroz mene prolazila je tiha seta i blag strah koje sam potiskivala.Ne,nisam želela da razmišljam o krajevima.
Krv mi je bila topla i osećala sam kako se ta nežnost širi po meni,žudeći za njegovom.Gde nam se koža dodirivala bila je svila,kako su na se ruke držale bila je sreća,gde su nam se pogledi sretali,nisu se rastajali.
Svaki moj osećaj bio je njegov i obrnuto.Radost koju sam osećala kada sam konačno imala deo mog srećnog kraja bila je neopisiva.
Reč neverovatno se prevrtala po meni dok smo tako ležali na mekanoj suhoj travi.
Plašila sam se...reči.Da,one bi bile suvišne.Tako ih niko od nas dvoje nije izgovarao.Nismo ni mogli,takoreći na neki način bili smo opčinjeni svetom.
Bilo je tiho,kao i mi,i svet je mirovao.Ostavljao nas je same,zajedno,molila sam se zauvek.
Iako je bilo nečujno u okolini je strujala muzika bez ijednog tona.Ona koju osećaš,koja prelazi preko tvog tela u vidu vetra i tišine ali ti ujedno prikazuje i najmilije melodije ikad postojale.
Stavio je svoju ruku na moje lice,bojažlivo i oprezno,sa nežnim dodirom prstom je prelazio preko mojih sklopljenih kapaka.Polako i osećajno,rukama prodirao je u mene.
Stavila sam prst na njegove usne.Bile su rumene,pa čak i sad u skoro potpunom mraku dok je jedino osvetljenje bila mesečeva svetlost mogla sam biti u potpunosti svesna njegove lepote.Prelazila sam kožom preko usana,pažljivo,kao da su lomljive,pamteći ih po svakom dodiru i osećaju.Bile su snažne,nekako jake,kao da odmah mogu nestati,u sam trenutku,ali su istom tom snagom bile ljupke.Kao u malog deteta.Bile su kao cvet,ruža.Veličanstvene u svom sjaju koje su posedovale sada su me opčinjavale ali su bile isto tako oprezne.Kao izgoreli papir,i najlepši dodir ih je mogao nepovratno salomiti.
Moje oči su sada bile poluotvorene.Pored mene ležao je visoki prelepi mladić koga sam tako dobro poznavala,ali uvek mi je ličio na dete.Plašljivo,malo,kao da je gajio neki tajni strah od sveta.Bilo je smešno misliti ovo,posebno o njemu.Ali od trenutka kada sam videla te dečačke oči,verujem da sam to pomislila.
Gledao me je sanjivo,smešio se u sopstvenim očima.Gledao me je isto kako sam i ja slala poglede njemu,pažljivo.
Njegovi vreli prsti sada su prelazili preko mog vrata.Opipavajući svako njegovo nesavršenstvo kao saten i svila su ga obmotavali svojim prijatnim dodirom i kao vetar na moju radost nisu prestajali.
Nisam mogla da se uzdržim,nekoliko suza splelo se iz mene,sitne dirljive suze slale su moje oči meni.Htela sam da skrenem pogled,da okrenem lice ali već je bilo prekasno.Njegov brižni pogled je već držao kako mene i moje oči,tako i te jadne suze.
Podigla sam pogled,zamagljen.Nekoliko sekundi strah je strujao kroz mene,šireći se neverovatnom brzinom kako sam tih nekoliko sekundi upadala u zabludu da gubim moj pogled ka njemu i da on nestaje.Magla je kružila po našim telima dok su iz mene lile te patetične suze.
Kada mi je vid bio bistar,posle par treptaja,videla sam i njegovo lice.Slomljeno,kao u onoga malog dečaka.Izgledalo je tužno,oči su mu bile pune agonije.Gotovo sam se plašila da ga dotaknem rukom,osećanje koje se podizalo na površinu njegovog lica što beše tuga bile je previše dirljivo za taj dodir.
Sklonio je ruke sa mog lica,sada zabrinut.
-Ne.-rekla sam kao šapat iako kilometrima nije bilo nikoga ko bi nas mogao videti ili čuti.
Bio je iznenađen,oči su mu zasjale na trenutak dok sam ja čvrsto držala njegovu ruku.Pogledao me je još jednom sa puno značaja i bojaznosti u tome a zatim se nagnuo nad mnome.
Obema rukama držao je moje nepomično lice,kao da se pribojavao da će mu ispasti iz stiska.
Počeo je da ljubi moje obraze,u mraku je tragao za mojim usnama dok je njegova koža obmanjivala moje uplakano lice.
Plakala sam,moje celo telo je plamtelo od blaženosti koja je prelazila iznova preko mog tela u blagim predivnim drhtajima.Srce mi je bilo mirno,kucalo je ravnomerno iako sam dobro znala da bi svakoh trenutka moglo izići iz mene.Ostavljajući me kao zaljubljeni leš kakav sam bila.
Kada su se naše usne pronašle moje celo telo je stalo.Moje srce nije kucalo nit se bilo koji deo opirao.Postojali smo samo ja,on i Mesec.
Dugo smo tako ostali.Naša tela su se ljubila pogledom,usnama i onda onom nečujnom pesmom koja je pulsirala sada jače i brže kroz nas.
Tako zaljubljeni,omađijani,zaspali smo.
Teško je opisati moje snove te noći,bili su tamni,katkad crni i s vremena na vreme magloviti i uzaludni,ali nisu bili košmarii.Iznova sam sanjala jedan san o samoći,usamljenosti i onda o mesečini kako obasjava moje lice i zamenjuje moje gorke suze radosnicama,kako mi tamna silueta šapuće najlepše stihove i pesme koje ne čujem,ne vidim.Samo vidim lomljive ruže koje ih govore.Onda bih trčala,uzaludno i bezuspešno pokušavajući da stignem tu siluetu koju sam poznavala celom dušom ali mi se u snu učini tako nestvarna i strana iako sam i dalje bila svesna istinosti tog trenutka.Svaki san bi trajao isto,svaki bi govorio i predstavljao agoniju dok nikako nedostižem siluetu ali bi se i svaki završavao istim krajem.Ja,obasjana večnom svetlošću koja oslepljuje moje oči i nadjačava tamu i baš u trenutku kada počinjem da osećam kako samoća pronalazi moje zbunjeno telo...nisam više sama.
Slepa sam,nečujna,skoro kao nimfa.Vidim sebe kako tako zbunjena pružam ruke oko sebe i ne pronalazim nikoga.Ali osećam punim telom i dušom da je on tu,Alex,dečak sa ružinim usnama.
San se ponavljao preko cele noći dok jutro konačno nije osvanulo.
Zora je bila svetla,posle noći zvala bih je bledom.Svetlost je milovala svaki život u svom najjačem cvatu i lepoti sa brigom,u toj nežnosti same prirode bilo je nešto materinsko i obasjavalo je istinitu lepotu ove usnule livade.Odsutnost koju je slika pružala bila je dirljiva,na nebu je sjalo veličanstveno jutarnje sunce koje je svojim zracima i samom živahnošću milovalo rumeno crveno nebo.
Alex je ležao pored mene,lice mu je bilo ožareno i pružalo kontrast sećanju koje sam imala na njega od sinoćne noći.Pogled mu je bio večno uprt u nebo,odsutan,pomalo detinjast pogled koji se gubio u istoj beskrajnosti neba koja se ogledala u njegovim očima.Prstima je prevrtao pramen moje kose kako kakvu svilenu traku obmotavao je pramen oko prsta i puštao ga da lagano sklizne.
Sa osmehom na licu okrenula sam se i lagano i hitro se nagnula nad njim podarivši mu poljubac u ožareni obraz .Oči su mu zasjale u trenutku kada sam mu se ponovo našla u zagrljaju,porumenela sam poprimivši crvenu boju neba.
Kratko smo ležali tako zagrljeni sagledajući svaki ugao neba u današnje svitanje uživajući u svakoj boji i zraku oko nas.
Pogledao me je,nekako opet bojažljivo i zabrinuto,oči su mu otkrivale i laganu setu koja mu se širila u zenice dok me je gledao čvrsto me držeći iznad sebe dok je ležao na travi.
-Ti si moje sunašce,znaš to,jeli tako?-pitao je sa izvesnom oprežnošću i mnogo tuge u glasu.Glasno i tiho sam se nasmejala i ponovo privila naše usne zajedno.
Lagano me je spustio kraj sebe i ja sam se povila stavljajući glavu na njegovo rame.
Počeli smo da pričamo i ne znam koliko dugo jer je vreme bilo nebitno kako meni tako i njemu.Prodirali smo rečima jedno u drugo,nekako strasno i zaljubljeno smo govorili sa uvek uzdržanim glasom.Činilo mi se da će moj ton svakog trenutka pući,da ću početi da se odvajam od tla ali me je najlepša stvar na svetu držala čvrsto na zemlji,njegov pogled.Mada smo i tako leteli,tako zajedno smo bili svugde.U tragediji,u radosti,ljubomori,besu.Mislila sam da sve što sam ikada osetila bilo skriveno u mojim rečima njemu i verovala sam da je on to znao.
Čvrsto me je privio uza sebe i sada sam lagana kao pero ležala na njemu dok me je on grlio i usnama tražio moje ostavljajući moje telo da se lomi od iznenađenja i radosti svaki put kada bih ga ovako dodirnulo.
Ležali smo nesvesni sebe lepote koja je bujala oko nas,potpuno omađijani trenutcima i sećanjima,isto tako možda i jače omađijani sadašnošću.
Naša tela su pevala,zajedno kao u duetu.Najlepšom pesmom i najdivnijom melodijom bez zvuka,još uvek nečujnom svakome osim nama.Dugo vremena smo samo ležali tako u toj savršenoj harmoniji.
Osetila sam takav proceo kada smo se rastavili,iako je to bilo samo na kratko nisam se osečala celom bez njega.Dogovorili smo se da se svakog dana sastajemo na toj livadi.Iznova sam pamtila njegov setni pogled svaki put kad bi se rastajali.
Jutro je bilo snažno,svetlost jutarnjeg sunca obasjavala je moju bledu kožu davajući joj lepuškastu nežnu boju.U mojim još uvek uspavanim očima koje je neobično jarko svetlo razbudilo ogledala se sreća i sećanja na dane provedene s njim.Moje usne su iznenada podrhtavale pune žudnje i uzdržane strasti ali još su bile usamljene i jedino su mogle iščekivati njene ponovne trenutke cvetanja.
Deo mene je bio ocepljen i odsutan a to je kao da živim upola,nepodnošljivo i teško sam ustajala i odlazila kuda mi je dan presuđivao upletući moju sopstvenu volju tek kada sam znala da je vreme da ga pronađem na našoj Obećanoj livadi.
Ceo dan moje telo je pevalo nepoznatu a ipak tako razumljivu pesmu koja je u mom upola životu bila setna i katkad nesnosna a kada bih ga videla kako me željno iščekuje na našoj livadi note bi bile tako visoke i glasne i lepe da ih je bilo jako teško držati u sebi samo kao uspomenu kada je toliko pesme želelo izaći iz mene.
Rekla sam mu to jednom,sećam se njegovog osmeha tada,punog dečije topline i razumevanja jer me je shvatao i osećao isto i jednako teško prihvatao bilo kakvu razdvojenost.
Pričali bismo o svemu,život je bio samo jedna tema i stalno su u naše razgovore bile upletene razne sanjarije,katkad detinjaste a često bi više podsećale na realne planove.
Najviže smo pričali jedno drugom o cveću,livadi,nama i njegovom cenjenom nebu koje sam ja tek kasnije u potpunosti shvatila.
-Zašto toliko voliš nebo i sunce?-sećam se da sam ga jednom upitala u trenutku kada smo oboje jednako bili obmanuti u razgovore.
Pogledao me je,zabavljen pitanjem,ali sa puno skeptičnosti u očima.
-Pa,nebo me čini kao...kao pticom,a pored tebe sam orao.-rekao je ovo pažljivo sa nasmejanim očima i blago otvorenim ustima.Ismejavao me je pitanjem,gledao me je milo i podrubljivo i činilo mi se da me malo i prekoreva što ne shvatam ali se videlo da je jednako zabavljen koliko i ja.-ali bez tebe ja ne mogu da letim.-rekao je još sa identičnim vragolastim osmehom i olakšanjem što je uspeo da mi objasni.
-Ja sam...tvoja krila?-pitala sam dok su mi obrazi lagano bledeli a zatim poprimali jarku crvenu boju kao u maloga deteta koje je upravo dobilo svoj prvi poljubac.
traje koliko i jedno twilight poglavlje tako da cete izdrzati........
Tamnina neba bila je sumorna ali ujedno i dirljiva na nemoguć način,činila je naša tela gotovo prozirna na mesečini.Veličanstvena svetlost nam je obasjavala lica čineći ih glatkim i prelepim.
Njegove oči,boje noći,sada su u sebi imale blag i topao sjaj kao da su se bezbrojne zvezde našle na tom crnom neobjašnjivom nebu koje mu se stalno skrivalo u pogledu.
Tonuli smo,jedno drugome u zagrljaj kao beli oblaci pred sumrak,lagano,nežno,neopisivo.Bili smo tihi,nečujni,i u daljini pa i najmanjoj verujem da smo bili neprimetni.
Posmatralo nas je hiljadu očiju srebrnih zenica sa mraka iznad nas ali se u životu nisam osećala toliko sama,koliko sada,sa njim.
Svaki momenat se stapao u sledeći sve do trenutka kada vreme nije bilo važno.Pomislila sam kako posedujemo večnost,kako ova noć nema kraj,sanjala sam o tome.
Kroz mene prolazila je tiha seta i blag strah koje sam potiskivala.Ne,nisam želela da razmišljam o krajevima.
Krv mi je bila topla i osećala sam kako se ta nežnost širi po meni,žudeći za njegovom.Gde nam se koža dodirivala bila je svila,kako su na se ruke držale bila je sreća,gde su nam se pogledi sretali,nisu se rastajali.
Svaki moj osećaj bio je njegov i obrnuto.Radost koju sam osećala kada sam konačno imala deo mog srećnog kraja bila je neopisiva.
Reč neverovatno se prevrtala po meni dok smo tako ležali na mekanoj suhoj travi.
Plašila sam se...reči.Da,one bi bile suvišne.Tako ih niko od nas dvoje nije izgovarao.Nismo ni mogli,takoreći na neki način bili smo opčinjeni svetom.
Bilo je tiho,kao i mi,i svet je mirovao.Ostavljao nas je same,zajedno,molila sam se zauvek.
Iako je bilo nečujno u okolini je strujala muzika bez ijednog tona.Ona koju osećaš,koja prelazi preko tvog tela u vidu vetra i tišine ali ti ujedno prikazuje i najmilije melodije ikad postojale.
Stavio je svoju ruku na moje lice,bojažlivo i oprezno,sa nežnim dodirom prstom je prelazio preko mojih sklopljenih kapaka.Polako i osećajno,rukama prodirao je u mene.
Stavila sam prst na njegove usne.Bile su rumene,pa čak i sad u skoro potpunom mraku dok je jedino osvetljenje bila mesečeva svetlost mogla sam biti u potpunosti svesna njegove lepote.Prelazila sam kožom preko usana,pažljivo,kao da su lomljive,pamteći ih po svakom dodiru i osećaju.Bile su snažne,nekako jake,kao da odmah mogu nestati,u sam trenutku,ali su istom tom snagom bile ljupke.Kao u malog deteta.Bile su kao cvet,ruža.Veličanstvene u svom sjaju koje su posedovale sada su me opčinjavale ali su bile isto tako oprezne.Kao izgoreli papir,i najlepši dodir ih je mogao nepovratno salomiti.
Moje oči su sada bile poluotvorene.Pored mene ležao je visoki prelepi mladić koga sam tako dobro poznavala,ali uvek mi je ličio na dete.Plašljivo,malo,kao da je gajio neki tajni strah od sveta.Bilo je smešno misliti ovo,posebno o njemu.Ali od trenutka kada sam videla te dečačke oči,verujem da sam to pomislila.
Gledao me je sanjivo,smešio se u sopstvenim očima.Gledao me je isto kako sam i ja slala poglede njemu,pažljivo.
Njegovi vreli prsti sada su prelazili preko mog vrata.Opipavajući svako njegovo nesavršenstvo kao saten i svila su ga obmotavali svojim prijatnim dodirom i kao vetar na moju radost nisu prestajali.
Nisam mogla da se uzdržim,nekoliko suza splelo se iz mene,sitne dirljive suze slale su moje oči meni.Htela sam da skrenem pogled,da okrenem lice ali već je bilo prekasno.Njegov brižni pogled je već držao kako mene i moje oči,tako i te jadne suze.
Podigla sam pogled,zamagljen.Nekoliko sekundi strah je strujao kroz mene,šireći se neverovatnom brzinom kako sam tih nekoliko sekundi upadala u zabludu da gubim moj pogled ka njemu i da on nestaje.Magla je kružila po našim telima dok su iz mene lile te patetične suze.
Kada mi je vid bio bistar,posle par treptaja,videla sam i njegovo lice.Slomljeno,kao u onoga malog dečaka.Izgledalo je tužno,oči su mu bile pune agonije.Gotovo sam se plašila da ga dotaknem rukom,osećanje koje se podizalo na površinu njegovog lica što beše tuga bile je previše dirljivo za taj dodir.
Sklonio je ruke sa mog lica,sada zabrinut.
-Ne.-rekla sam kao šapat iako kilometrima nije bilo nikoga ko bi nas mogao videti ili čuti.
Bio je iznenađen,oči su mu zasjale na trenutak dok sam ja čvrsto držala njegovu ruku.Pogledao me je još jednom sa puno značaja i bojaznosti u tome a zatim se nagnuo nad mnome.
Obema rukama držao je moje nepomično lice,kao da se pribojavao da će mu ispasti iz stiska.
Počeo je da ljubi moje obraze,u mraku je tragao za mojim usnama dok je njegova koža obmanjivala moje uplakano lice.
Plakala sam,moje celo telo je plamtelo od blaženosti koja je prelazila iznova preko mog tela u blagim predivnim drhtajima.Srce mi je bilo mirno,kucalo je ravnomerno iako sam dobro znala da bi svakoh trenutka moglo izići iz mene.Ostavljajući me kao zaljubljeni leš kakav sam bila.
Kada su se naše usne pronašle moje celo telo je stalo.Moje srce nije kucalo nit se bilo koji deo opirao.Postojali smo samo ja,on i Mesec.
Dugo smo tako ostali.Naša tela su se ljubila pogledom,usnama i onda onom nečujnom pesmom koja je pulsirala sada jače i brže kroz nas.
Tako zaljubljeni,omađijani,zaspali smo.
Teško je opisati moje snove te noći,bili su tamni,katkad crni i s vremena na vreme magloviti i uzaludni,ali nisu bili košmarii.Iznova sam sanjala jedan san o samoći,usamljenosti i onda o mesečini kako obasjava moje lice i zamenjuje moje gorke suze radosnicama,kako mi tamna silueta šapuće najlepše stihove i pesme koje ne čujem,ne vidim.Samo vidim lomljive ruže koje ih govore.Onda bih trčala,uzaludno i bezuspešno pokušavajući da stignem tu siluetu koju sam poznavala celom dušom ali mi se u snu učini tako nestvarna i strana iako sam i dalje bila svesna istinosti tog trenutka.Svaki san bi trajao isto,svaki bi govorio i predstavljao agoniju dok nikako nedostižem siluetu ali bi se i svaki završavao istim krajem.Ja,obasjana večnom svetlošću koja oslepljuje moje oči i nadjačava tamu i baš u trenutku kada počinjem da osećam kako samoća pronalazi moje zbunjeno telo...nisam više sama.
Slepa sam,nečujna,skoro kao nimfa.Vidim sebe kako tako zbunjena pružam ruke oko sebe i ne pronalazim nikoga.Ali osećam punim telom i dušom da je on tu,Alex,dečak sa ružinim usnama.
San se ponavljao preko cele noći dok jutro konačno nije osvanulo.
Zora je bila svetla,posle noći zvala bih je bledom.Svetlost je milovala svaki život u svom najjačem cvatu i lepoti sa brigom,u toj nežnosti same prirode bilo je nešto materinsko i obasjavalo je istinitu lepotu ove usnule livade.Odsutnost koju je slika pružala bila je dirljiva,na nebu je sjalo veličanstveno jutarnje sunce koje je svojim zracima i samom živahnošću milovalo rumeno crveno nebo.
Alex je ležao pored mene,lice mu je bilo ožareno i pružalo kontrast sećanju koje sam imala na njega od sinoćne noći.Pogled mu je bio večno uprt u nebo,odsutan,pomalo detinjast pogled koji se gubio u istoj beskrajnosti neba koja se ogledala u njegovim očima.Prstima je prevrtao pramen moje kose kako kakvu svilenu traku obmotavao je pramen oko prsta i puštao ga da lagano sklizne.
Sa osmehom na licu okrenula sam se i lagano i hitro se nagnula nad njim podarivši mu poljubac u ožareni obraz .Oči su mu zasjale u trenutku kada sam mu se ponovo našla u zagrljaju,porumenela sam poprimivši crvenu boju neba.
Kratko smo ležali tako zagrljeni sagledajući svaki ugao neba u današnje svitanje uživajući u svakoj boji i zraku oko nas.
Pogledao me je,nekako opet bojažljivo i zabrinuto,oči su mu otkrivale i laganu setu koja mu se širila u zenice dok me je gledao čvrsto me držeći iznad sebe dok je ležao na travi.
-Ti si moje sunašce,znaš to,jeli tako?-pitao je sa izvesnom oprežnošću i mnogo tuge u glasu.Glasno i tiho sam se nasmejala i ponovo privila naše usne zajedno.
Lagano me je spustio kraj sebe i ja sam se povila stavljajući glavu na njegovo rame.
Počeli smo da pričamo i ne znam koliko dugo jer je vreme bilo nebitno kako meni tako i njemu.Prodirali smo rečima jedno u drugo,nekako strasno i zaljubljeno smo govorili sa uvek uzdržanim glasom.Činilo mi se da će moj ton svakog trenutka pući,da ću početi da se odvajam od tla ali me je najlepša stvar na svetu držala čvrsto na zemlji,njegov pogled.Mada smo i tako leteli,tako zajedno smo bili svugde.U tragediji,u radosti,ljubomori,besu.Mislila sam da sve što sam ikada osetila bilo skriveno u mojim rečima njemu i verovala sam da je on to znao.
Čvrsto me je privio uza sebe i sada sam lagana kao pero ležala na njemu dok me je on grlio i usnama tražio moje ostavljajući moje telo da se lomi od iznenađenja i radosti svaki put kada bih ga ovako dodirnulo.
Ležali smo nesvesni sebe lepote koja je bujala oko nas,potpuno omađijani trenutcima i sećanjima,isto tako možda i jače omađijani sadašnošću.
Naša tela su pevala,zajedno kao u duetu.Najlepšom pesmom i najdivnijom melodijom bez zvuka,još uvek nečujnom svakome osim nama.Dugo vremena smo samo ležali tako u toj savršenoj harmoniji.
Osetila sam takav proceo kada smo se rastavili,iako je to bilo samo na kratko nisam se osečala celom bez njega.Dogovorili smo se da se svakog dana sastajemo na toj livadi.Iznova sam pamtila njegov setni pogled svaki put kad bi se rastajali.
Jutro je bilo snažno,svetlost jutarnjeg sunca obasjavala je moju bledu kožu davajući joj lepuškastu nežnu boju.U mojim još uvek uspavanim očima koje je neobično jarko svetlo razbudilo ogledala se sreća i sećanja na dane provedene s njim.Moje usne su iznenada podrhtavale pune žudnje i uzdržane strasti ali još su bile usamljene i jedino su mogle iščekivati njene ponovne trenutke cvetanja.
Deo mene je bio ocepljen i odsutan a to je kao da živim upola,nepodnošljivo i teško sam ustajala i odlazila kuda mi je dan presuđivao upletući moju sopstvenu volju tek kada sam znala da je vreme da ga pronađem na našoj Obećanoj livadi.
Ceo dan moje telo je pevalo nepoznatu a ipak tako razumljivu pesmu koja je u mom upola životu bila setna i katkad nesnosna a kada bih ga videla kako me željno iščekuje na našoj livadi note bi bile tako visoke i glasne i lepe da ih je bilo jako teško držati u sebi samo kao uspomenu kada je toliko pesme želelo izaći iz mene.
Rekla sam mu to jednom,sećam se njegovog osmeha tada,punog dečije topline i razumevanja jer me je shvatao i osećao isto i jednako teško prihvatao bilo kakvu razdvojenost.
Pričali bismo o svemu,život je bio samo jedna tema i stalno su u naše razgovore bile upletene razne sanjarije,katkad detinjaste a često bi više podsećale na realne planove.
Najviže smo pričali jedno drugom o cveću,livadi,nama i njegovom cenjenom nebu koje sam ja tek kasnije u potpunosti shvatila.
-Zašto toliko voliš nebo i sunce?-sećam se da sam ga jednom upitala u trenutku kada smo oboje jednako bili obmanuti u razgovore.
Pogledao me je,zabavljen pitanjem,ali sa puno skeptičnosti u očima.
-Pa,nebo me čini kao...kao pticom,a pored tebe sam orao.-rekao je ovo pažljivo sa nasmejanim očima i blago otvorenim ustima.Ismejavao me je pitanjem,gledao me je milo i podrubljivo i činilo mi se da me malo i prekoreva što ne shvatam ali se videlo da je jednako zabavljen koliko i ja.-ali bez tebe ja ne mogu da letim.-rekao je još sa identičnim vragolastim osmehom i olakšanjem što je uspeo da mi objasni.
-Ja sam...tvoja krila?-pitala sam dok su mi obrazi lagano bledeli a zatim poprimali jarku crvenu boju kao u maloga deteta koje je upravo dobilo svoj prvi poljubac.